hrvatski

Prilozi kao vrsta riječi u hrvatskoj jezikoslovnoj literaturi

U radu se polazi od opisa priloga u prvoj hrvatskoj gramatici Institutionum linguæ Illyricæ libri duo (1604.) Bartola Kašića, a naglasak se stavlja na njihov opis u suvremenim gramatikama i jezikoslovnim radovima. Pogled u jezikoslovnu literaturu pokazatelj je mnogih nedorečenosti u njihovu opisu. Prilozi se određuju prema različitim kriterijima, a opisi se svode na utvrđivanje vrste riječi kojoj pripadaju (promjenjive/nepromjenjive, samoznačne/suznačne riječi), određivanje vrsta riječi prema značenju, opis njihove sintaktičke službe i tvorbe. Budući da se prilozi kao vrsta riječi ne mogu jednoznačno svesti ni u skupinu samoznačnih ni suznačnih riječi, u mišljenjima jezikoslovaca najviše je razilaženja upravo kada je u pitanju smještanje pojedinih priloga u jednu od tih dviju skupina. U nekim se gramatikama ukazuje na to da postoje prilozi koji ne izriču okolnosti nego služe modificiranju smisla rečenice. Takvi se prilozi različito nazivaju – smatraju se česticama, modalnim riječima, modifikatorima ili konektorima, ovisno o razini i pristupu koji preteže u opisu (umjesto morfološke u središte se opisa stavlja sintaktička ili razina teksta). Nedovoljno razgraničena granica među vrstama riječi, osobito nepromjenjivih, vidljiva je u razlikovanju priloga od čestica, veznika i prijedloga, a uzrok je tomu činjenica da se za osnovu podjele riječi na vrste ne uzima uvijek funkcija vrste riječi nego stvarno značenje riječi ili njihova sintaktička uloga. U radu se upućuje i na nesuglasice među jezikoslovcima kada je u pitanju tvorba priloga te kriterij prema kojemu se prilozi, osim glagolima, pridjevima i drugim prilozima, prilažu i imenicama i zamjenicama. Takve nesuglasice stoga otvaraju pitanje o stupnju kodifikacije priloga kao vrste riječi u suvremenom hrvatskom standardnom jeziku.

prilozi; vrste riječi

nije evidentirano