hrvatski

Etika svjedočenja: preživjeli kao drugi tubitka

U svojoj poznatoj analizi bitka ka smrti (Sein zum Tode), Martin Heidegger smrt definira kao obvezu pojedinca. Iako priznaje da je subitak (Mitsein) esencijalna struktura oblikovanja jastva, smrt pripada isključivo samotnom tubitku (Dasein). Drugim riječima, sudbina tubitka je kolektivna, ali on svejedno ni na koji način ne sudjeluje u odnosu drugoga prema vlastoj smrti. Budući da ne možemo iskusiti vlastitu smrt, jedino što nam preostaje je da budemo prisutni uz umirućeg drugog. Međutim, drugi može svjedočiti našem umiranju i našoj odsutnosti iz svijeta. Heideggerova koncepcija samotne smrti bila je predmetom rasprave Jean-Paula Sartrea, oštro ju je kritizirao Emmanuel Levinas, branio i preosmislio Jacques Derrida, opetovano tematizirao Maurice Blanchot. U toj dugogodišnjoj plodnoj raspravi pitanje drugosti otvarano je više puta, no pitanje egzistencijalne pozicije preživjelog, kao onoga koji ostaje nakon nečije smrti, otvorio je Giorgio Agamben. Premda su pitanjem svjedočenja bavili autori koje je zanimao problem historijske traume (LaCapra, Caruth, Leys, Felman), Agambenova analiza nastala je kao izravan odgovor Heideggerovoj filozofiji bitka. Cilj ovoga rada je preispitati Heideggerovu vrlo utjecajnu koncepciju bitka ka smrti iz perspektive Agambenove problematizacije svjedočenja.

Agamben; Heidegger; etika; svjedočenje; svjedok; smrt; tubitak; Muselmann

nije evidentirano