hrvatski

Dalmatski jezik

Dalmatski je skupni naziv koji je romanskim govorima uz dalmatinsku obalu dao austrougarski jezikoslovac Matteo Giulio Bartoli. Sada se vjeruje da je dalmatskih govora bilo barem dvanaest, i da ih se može grupirati u tri dalmatoromanska jezika: sjevernojadranski ili zadarskoromanski (jadertinski), koji se govorio od Krka do Splita i Hvara, dubrovačkoromanski (raguzejski) na potezu od Stona i Korčule do Budve, te barskoromanski (labeatski), kojim se govorilo od Bara do Lezhea. Oslonivši se na fonetske značajke prethodnih jezika i na ine supstrate, balkanski latinitet vjerojatno nikada nije stvorio jedinstven govor (čak i kada se koristio isti standard dokumenata na latinskome), pa se razvio u nekoliko grupa srodnih jezika. Slaveni su po dolasku postupno jezično apsorbirali gotovu svu nekadašnju latinsku zonu Balkanskog poluotoka, pa su se romanski jezici našli izolirani i sve brže razvijali svaki svoj specifičan fonetski, morfološki i sintaktički sustav, uz utjecaje susjeda i jačih centara. Dio socijalnog utjecaja dalmatskih govora je na dalmatinskim područjima pod mletačkom vlašću preuzeo venetski kolonijalni dijalekt, koji je prodirao s mletačkom vlašću i trgovinom od XI stoljeća. Reklo bi se da je na djelu bio proces supstitucije a ne konvergencije, jer bi inače i kolonijalni mletački dijalekt u Dalmaciji apsorbirao dalmatske lekseme oblike u mnogo većoj mjeri, kao i hrvatski, a ne samo fonetske utjecaje u supstratu. Stoga u Dalmaciji nema osnova za tvrdnju da bi talijanska manjina etnički izravno naslijedila antičko romanstvo, osim djelomice na Krku i Cresu. I na prodor i na nestanak romanskih govora u Dalmaciji utjecao je prestiž, sociolingvistički fenomen koji je i danas izrazito nazočan, a koji Skok definirao kao imitaciju govora predstavnika vlasti.

dalmatski, jezik, Dalmacija

nije evidentirano