hrvatski

Predstatutarno doba splitske prošlosti: nacrt upravne strukture

Društvena struktura jadranskih urbanih zajednica u predkomunalnom i protokomunalnom razdoblju njihovoga povijesnog razvitka predmet je interesa historiografije još od davnašnjih istraživanja F. Račkog, J. Hanela i I. Strohala. Količina, pak, sačuvanih povijesnih izvora relevantnih za ovaj problem, kao i karakteristike njihova sadržaja, otegotne su okolnosti koje povjesniku pružaju vrlo ograničeno uporište zaključivanja o ranosrednjovjekovnoj društvenoj slici dalmatinskih gradova, upravnim strukturama te vertikalnoj i horizontalnoj stratifikaciji njihovih stanovnika. Ipak, brojnost izvora i podataka koje oni nude za egzegezu doima se obrnuto proporcionalnom velikom zanimanju povijesne znanosti za temu, zanimanju iz kojeg je proistekao uistinu dojmljiv broj priloga u domaćoj i regionalnoj historiografskoj produkciji, sumiranih i uspješno nadograđenih u fundamentalnim studijama T. Raukara, kao i u nedavnoj monografiji Z. Nikolić. Autor ovim prilogom nastoji s jedne strane rekapitulirati dosadašnje spoznaje o društvenoj, poglavito upravnoj strukturi predkomunalnog razdoblja splitske povijesti, a s druge strane u raspravu uključiti pojedine dosada zaobilažene ili rijetko korištene povijesne izvore, interpretirajući ih u regionalnom, ali i u širem euromediteranskom kontekstu. U tom je smislu poseban naglasak položen na izvore o ranosrednjovjekovnom splitskom prioru Petru, sinu priora Kuzme, najranijem vrhovnom dužnosniku ove gradske zajednice s tom titulom. Pri datiranju institucije priorata ograničavajući je element nedostatak izvornih dokumenata prije 10. (Zadar) i 11. stoljeća (sve ostale dalmatinske općine), koji se ponajprije ogleda u činjenici da ne raspolažemo imenima ni naslovima koje su nosili prethodnici prvog izvorima potkrijepljenog zadarskog priora Andrije. Srž problema je u nemogućnosti praćenja pojave potonjeg naslova u Zadru (gdje se, i to u diplomatičkom vrelu, prvi put susreće 918. g.), Splitu i ostalim gradovima Bizantske Dalmacije. S druge strane, datacija splitskog sarkofaga u kojem je sahranjen Petrus dominus et prior i naslov priora koji nosi svjetovni poglavar zadarske gradske općine Andrija u oporuci iz 918. godine bili su u prijašnjim interpretacijama smatrani uzajamno ovisnima. Zapis o priorovoj posljednjoj volji, u obliku u kojemu je stigao do modernog vremena, naime, pouzdano je povijesno vrelo (L. Margetić, V. Jakić Cestarić, R. Katičić i dr.), kao i najstarije diplomatičko svjedočanstvo o naslovu gradskog čelnika Bizantske Dalmacije u obliku prior. Upravo je ova činjenica tvorila terminus ante quem non za dataciju splitskog sarkofaga nositelja iste titule, koji bi po tome mogao biti kronološki određen jedino 10. stoljećem. Riječju, interpretacije historiografije o kronologiji pojave institucije priorata u dalmatinskim gradskim općinama, pa tako i o vremenskom određenju te prvenstvu pojedinih epigrafičkih spomenika sa spomenom te funkcije, otežavala je činjenica što upravo prve tekstualne potvrde prisutnosti priora istočnojadranskih gradova u datiranom diplomatičkom materijalu istovremeno predstavljaju i najstarije sačuvane dokumente tih gradova. Međutim, autor iznosi niz starih i neke nove argumente u prilog dataciji sarkofaga priora Petra u 9. stoljeće, ukazujući time na mogućnost normativne porabe naziva prior u gradovima obalne Dalmacije već tijekom tog ranijeg razdoblja. Temeljita istraživanja podjele vlasti i mehanizama njena funkcioniranja unutar dalmatinskih gradskih zajednica ranoga srednjeg vijeka hrvatskoj historiografiji tek predstoje. Do trenutka sintetizacije njihovih rezultata, istraživači su u svom radu svedeni pretežito na pristupna razmatranja, slijedeći vlastite pravce istraživanja u pojedinačnim raščlambama. Zaključci jedne od njih, ovdje ocrtane, učvršćuju mogućnost postojanja institucije dalmatinskog priorata pod istim nazivom i funkcijom već u Splitu devetoga stoljeća.

Split; Dalmacija; rani srednji vijek; gradska uprava; priori

Knjiga Mediterana 2012