hrvatski

O ideologiji i književnosti u esejima Milivoja Magdića u "Spremnosti"

U kontroliranom prostoru javne riječi za NDH javljali su se autori i njihovi tekstovi u kojima su tematske i značenjske pukotine vodile do kritičkih opaski o odnosu ideologije, vlasti i kulture. Da u povijesnom, pa onda i u književnopovijesnom motrenju nema plošnih, crno-bijelih slika, preduvjerenja i dovršenih zaključaka, pokazuje i istraživanje književnokritičkog diskursa za četiri ratne godine. Nikada hrvatska književna kritika nije bila, a pouzdani su vodič tomu njezini istaknuti predstavnici od Vraza naovamo, jedino i isključivo osvrtanje na književno djelo, već i na društveni kontekst ili na barem neki njegov važni dio. Upućen i savjestan (možebitno i hrabar) kritičar-intelektualac nije zatvoren u kulu bjelokosnu, on ne poznaje poetsko savršenstvo izolacije, upravo zagledan u život oko sebe on pokušava svoja razmatranja i analize interesno-predmetne jezgre i životne (ideološke, političke) ljuske uklopiti i u konkretne poglede na literaturu. Književna kritika za NDH pokazuje u tom smislu svoje prepoznatljivo kritičko lice koje bitno odstupa od predvidljive i očekivane maske režimske podobnosti i puke glorifikacije vladajuće vlasti. Raspravljajući o književnim i umjetničkim pitanjima (ili se upravo skrivajući iza njih!), književni kritičari-intelektualci znali su uputiti i kritičke strelice samim čuvarima hrvatstva, kako si je već tepala ustaška vlast. Jedan od njih, po mnogočemu specifičan, bio je i Milivoj Magdić, bivši komunist ali i nezadovoljnik aktualnim režimom, u čijim će se odabranim esejima objavljenima u tjedniku Spremnost (1942-1945) pokušati odrediti granice kritičkog prostora slobode, tj. one tematsko-semantičke i smisaone pukotine koje su vidljivo zasijecale u prividno stabilan, čvrst i monolitan način razmišljanja o odnosu i položaju književnosti/kulture i vlasti.

Milivoj Magdić; tjednik Spremnost; hrvatska književna kritika; ideologija; književnost za NDH; Vladimir Nazor; Milan Šufflay

nije evidentirano